Draga prijateljice Jutros sam od Zlatka dobila mail sa viješću o tvom odlasku. A dan neki ionako siv, tužan, kišan. Sjedila sam ispred ekrana i gledala u ona slova, čitala nekoliko puta za redom, jer nisam mogla, jer nisam htjela vjerovati. Onda sam, stisnutog grla, morala poći na posao. Osjećala sam neki neopisivi apsurd situacije...jer nisam se osjećala sposobnom ići raditi. Pomislila sam, javit ću šefu da ne mogu doći, jer sam imala smrt u obitelji. Naime, takvu tugu osjećam, kao da mi je umro netko moj, blizak, dobar, drag. Onda sam pomislila, sva nekako u nekom kaosu misli i emocija, kako ne mogu lagati i reći da je umro netko iz moje obitelji, a opet, kako u današnja vremena objasniti šefovima, hladno kapitalistički nastrojenima, da nisi sposoban raditi jer ti duša plače? Ono što si ti radila mojim tekstovima, to je bilo - maženje. Ili, kako bi mi u Splitu rekli - kokolavanje. Kokolavala si moje priče, mazila ih i pazila bolje i od mene same, svojim ilustracijama, komentarima, hvalama. Svaki put kada bi tako objavila neku moju priču, i ukrasila je,slala si mi mail sa rečenicom "Evo mene opet!" Ja sam se na to smijala, pa trčala, znatiželjna, vidjeti kakve si ovaj put sličice našla, koliko si vlastite duše i ljepote udahnula mojim pričama...onda bih došla ovdje, i sva ponosna, i impresionirana, proučavala način na koji si me u stvari gurala, uzdizala me u neke visine, davala vjetra mojim jedrima... Uvijek sam bila pomalo začuđena - pitala sam se "Tko je ta žena?". Pitala sam se koliko dobar, kreativan i iskren netko mora biti da bi sa takvom pažnjom uveseljavao, obogaćivao, čarobirao tuđe priče? Nitko nije moje priče tako oplemenjivao, kao ti. Davala si im jednu novu dimenziju,činila da sama sebi izgledam bolja, pametnija, nadarenija. Ipak, prijateljice, znaš, ono što si ti radila više od svega, bio je onaj jedan nevidljivi most ljudskosti koji si gradila između naših gradova, između naših narječja, izričaja, mentaliteta. To je ono što je tebe privuklo meni i mojim pričama, to je bilo ono zašto sam ja odmah prihvatila tvoje raširene ruke, tvoj zagrljaj prijateljstva. Ti si, tetko, bila ...neodoljiva. Neodoljivo dobra, i vrckasta, i pametna, i živa, i vedra. I zbog svega toga, pišem ti u drugom licu. Drugačije ne mogu. Daljina koja nas je dijelila, ovaj internetski svijet u kojem se prijateljstva lako sklapaju i lako zaboravljaju, ovaj svijet virtuale u kojem kvaliteta često pati na račun kvantitete, ti si bila jedno od onih bića koje sam ja računala "jednog dana" i u "stvarnom" životu sresti. Planirala sam kako ću doći u tvoj grad, kako ću ti donijeti na poklon jednu bezveznu morsku školjku skupljenu na plaži, zamišljala kako ćeš se obradovati i od te bezvezne školjke stvoriti pravo morsko blago. Zamišljala sam kako ćemo , eto, kafenisati i smijati se, i kako ću ti napokon i uživo reći - hvala. Zamišljala sam. Danas plačem. Osjećam se prevarenom od života. Nedostajat ćeš. Jako. Što bih dala da još samo jednom dobijem tvoj mail sa onom rečenicom "Evo mene opet!" Da sam znala..da sam.. Oprosti mi što sam ovakva danas, a navikla si da te zasmijavam. Ja sam izgubila nekog koga sam mislila zadržati za prijatelja, a moje priče su izgubile svoju dobru vilu. Ti si imala čarobni štapić kojim si svima nama koji smo ovdje dolazili, vedrila i život i dušu. Hvala ti na tome. Mirno ti more. Tvoja Marčelina. PRENESENO SA: http://www.blogger.ba/komentari/147911/2636805/str1